Inženjersko umijeće à la Doka

Vozačima uglavnom poznata stvar: smanjimo brzinu, uočimo znak upozorenja poput onog za sklizak kolnik ili bočni vjetar uz obvezni vjetrokaz te kratak štropot na prijelaznim konstrukcijama, pri usponu i silasku s mosta. To je najčešće sve što zapazimo prelazeći most. Putniku se rijetko otkriva njihova stvarna ljepota. Tko uopće zna ime nekog mosta, a kamoli imena tvrtki uključenih u njegovu izgradnju?

Vjerojatno rijetko kome padne na pamet primjerice tim Matthiasa Urbana i Markusa Mühlnickela iz Doke, poduzeća specijaliziranog za oplate – tim koji je uvijek prisutan kad se negdje u Njemačkoj priprema kompleksan projekt za izgradnju mosta u kojem bitnu ulogu igra beton, bilo da se radi o slobodnoj konzolnoj gradnji, postupku potiskivanja ili složenim oplatnim kolicima/nosivim sustavima. Jedan od takvih projekata upravo je i vijadukt preko doline rijeke Afte, čelični i betonski kolos dugačak gotovo 800 metara, sa stupovima visine gotovo 66 metara, koji su međusobno udaljeni i do 120 metara. To je vijadukt koji bi trebao rasteretiti vestfalski gradić Bad Wünnenberg i dugoročno olakšati vožnju između Brilona i Paderborna.

Urban, voditelj projekta:„To je impozantan, vrlo dugačak i širok most s masivnim stupovima. To nije čest slučaj.” A to nešto znači, jer Doka ne pruža od jučer opremu i inženjerski know-how za prometne putove preko dolina i rijeka kalibra jednog vijadukta Nuttlar ili onog preko doline rijeke Lahn, Pfädchensgraben ili Tiefenbach. I nakon 15 odnosno 27 godina u tom poslu, pričaju inženjeri, „naš je odjel fasciniran mostovima”. Mühlnickel, voditelj grupe, citira Antoinea de Saint-Exupérija koji je napisao da je u ljudima potrebno probuditi čežnju za dalekim i beskonačnim morima jer se tada brod puno lakše gradi. To se vjerojatno odnosi i na mostove: najbolje je odmah na početku imati pred očima protočnost prometa. Tako nastaje motivacija i entuzijazam. Most je, kaže inženjer, uvijek eksponiran i uvelike obilježava krajolik. Lijep je osjećaj vidjeti kako raste i kako u konačnici spaja mjesta i ljude.

„Mostovi su konstrukcije klasičnog graditeljstva”, kaže Urban, jer se obično sastoje od nosača i stupova, od glava stupova i nadgradnje. Unatoč tome, međusobno si nalikuju samo na prvi pogled. Već na drugi pogled otkrivaju prilično različito inženjersko umijeće. A sa složenošću mostovne geometrije rastu i zahtjevi u pogledu oplatne tehnike. S tog gledišta vijadukt preko doline rijeke Afte predstavlja zahtjevnu građevnu konstrukciju – zbog svoje visine, izazovne geometrije stupova, masivnih glava stupova, a konačno i svoje duljine i širine. Načelno se i u ovakvim projektima računa na standardne sustave. No neka se područja uvijek moraju individualno riješiti. Urban spominje „dodatne inženjerske usluge” koje se kriju u mostovima, posebna rješenja i planiranje spojeva bez kojih se ne može. Dobar ponuđač oplata ne pruža samo komponente i sustave. On iz njih izvlači maksimum za projekt. Ovdje se radi o sigurnosti procesa, termina i troškova.

„Često dobijemo nacrte, pa nam kažu: Sigurno već imate nešto gotovo u ladici”, dodaje Mühlnickel. Ali, kod ovakvih mostova ne postoje gotova rješenja. Potrebno je sjesti s projektnim partnerima, uključiti čitav tim, planirati, računati, provjeravati, prerađivati, ponovno se sastati i uskladiti. „To je borba za najbolji koncept koji je po mogućnosti i najsigurniji”, kaže Mühlnickel. „Radnici se navečer žele živi i zdravi vratiti svojim obiteljima.” A nije dovoljno samo ukloniti opasnost od pada, nego je potrebno osigurati i da oprema bude ergonomska i da predstavlja minimalno fizičko opterećenje.

Dokina je zadaća da dobro savjetuje partnere i ukaže im na prednosti i nedostatke svake metode, donese ispravne odluke u pogledu opskrbe i trajanja izvedbe i uz to osmisli najbolja sigurnosna rješenja; Return on Prevention, kako se to naziva u žargonu struke. Jer studije su pokazale da se svaki euro / svaka uložena kuna/ uložen u sigurnu i ergonomsku opremu za rad isplati dvostruko i trostruko.

Dakle, prije nego što se počne graditi most kao takav, potrebno je izgraditi mostove među ljudima. Samo tako može nastati veliki most poput vijadukta preko doline rijeke Afte. Za izvedbu masivnih stupova, nadležna građevinska tvrtka Max Bögl odabrala je princip samopenjajućih oplata. Dokin snažan, potpuno hidraulički sustav podizao se precizno, dionicu po dionicu od pet ili šest metara, do glava stupova u obliku slova V, za koje su stručnjaci za oplate morali smisliti još jedno posebno rješenje.

Ovdje na scenu stupa tim za predmontažu oplata. Ova integrirana Doka usluga isplativa je upravo kod nesvakidašnjih postupaka montaže, kao na primjer za sastavljanje ili rastavljanje ili premještanje oplate od jedne do druge glave stupa jer omogućuje manje spojeva i troškova za koordinaciju na gradilištu. Uz smanjenje troškova, bitan faktor je i vrijeme koje projektni partneri ostavljaju za inovativna ili nekonvencionalna rješenja. Tako je tvrtka Max Bögl na vijaduktu preko doline rijeke Afte spojila čelično korito s betonom kolničke ploče pomoću dvaju složenih oplatnih kolica. Za izradu rubova mosta s parapetom korištena su složena oplatna kolica s dvama pratećim oplatnim kolicima za oplaćivanje rubnog vijenca mosta, tzv. oplatna kolica TU. Ova je kombinacija uštedjela puno vremena, kako sa zadovoljstvom ističu inženjeri, pogotovo jer se gradilište i u ovom slučaju oslonilo na stručnu predmontažu oplate.

Što će se pamtiti nakon četiri godine rada na projektu vijadukta preko doline rijeke Afte?
Zadovoljstvo što smo osigurali sveobuhvatnu podršku projektu. Što je pitanje sigurnosti bilo prioritet, te činjenica da je Doka pružila najvišu razinu savjetovanja i usluga. I to ne samo iz razloga što su pojmovi visoko, široko i gore tako svojstveni mostovnim konstrukcijama.